Tereza 37 osvojila Arenu

Psihološka egzistencijalna drama Tereza37 apsolutni je pobjednik 67. Pulskog filmskog festivala, osim Velikom Zlatnom arenom za najbolji film ovjenčana Zlatnim arenama za režiju, scenarij i sporednu žensku ulogu te masku i montažu. Osvojene nagrade posve su zaslužene, jer riječ je o uistinu dojmljivu ostvarenju koje imponira u svim izvedbenim segmentima. Posrijedi je treći dugometražni igrani film Danila Šerbedžije (72 dana, Oslobođenje Skopja), ujedno njegovo dosad najambicioznije i najuspjelije ostvarenje. No, što je mnogo važnije, Tereza37 približno je desetogodišnji projekt glumice Lane Barić koja superiorno, iznimnom facijalnom i tjelesnom ekspresivnošću te s minucioznim osjećajima za detalje i nijanse tumači naslovnu ulogu Tereze, a film je i njezino debitantsko scenarističko ostvarenje dugog metra. Osvajanjem Zlatne arene za scenarij ona je pulski festival obilježila i kao prva glumica dobitnica te nagrade. I to je sasvim zasluženo, jer je Tereza37 za Lanu Barić važan, moglo bi se reći i životni projekt, u kojem se na intrigantan, slojevit, promišljen i zaokružen način pozabavila dalmatinskim mentalitetom i tzv. „dalmatinskim patrijarhatom“, kao i njegovim specifičnostima.

Tereza37 približno je 10-godišnji projekt glumice i scenaristice Lane Barić

Tereza je 37-godišnja Splićanka udana za pomorca Marka (odlični Leon Lučev), kazališna inspicijentica čija su tjeskobna emotivna i psihološka stanja određena time što se zbog četiri spontana pobačaja nije realizirala kao majka. Moguće zbog toga otac s njom otežano komunicira i drži se nekako na distanci, a osjećaj krivnje potencira joj i skladan obiteljski život s djecom njezine sestre Renate (izvrsna Ivana Roščić, opravdano nagrađena Zlatnom arenom). Stoga se Tereza na usputnu i ironičnim tonom izgovorenu sugestiju svoje liječnice počne nevoljko upuštati u seksualne veze s drugim muškarcima, pozorno prateći kalendar s plodnim danima i nadajući se da bi tako mogla zatrudnjeti. No sve će se početi usložnjavati kad se već s prvim „usputnim“ ljubavnikom, Srbinom Nikolom, počne zbližavati i graditi odnos međusobnog povjerenja i razumijevanja. U tom odnosu Nikola je onaj koji želi razbiti ili barem načeti oklop plahe, nesigurne, prestrašene te spomenutim dalmatinskim mentalitetom i patrijarhatom možda i ključno definirane Tereze, koja će mu i sama u jednom trenutku reći da se svega boji. Dok ona u Nikoli tako pronalazi srodnu dušu i rame za plakanje, njezin suprug Marko profiliran je kao šutljiv čovjek koji je za nju i njihov brak dobrano izgubio zanimanje te kojeg zadovoljna, vesela i nasmijana vidimo samo u jednoj sceni, u kojoj joj se putem Skypea s broda javlja s viješću da upravo slave rođenje sina jednog od njegovih kolega.

Režija Danila Šerbedžije sigurna je, smirena i vrlo sugestivna, i u intimnim scenama protagonistice kao i u onima s više likova koje se odigravaju u kazalištu, noćnom klubu ili na ulici, a imponira način na koji koristi urbani ambijent Splita, konkretno modernističku arhitekturu Splita 3. No Split ovdje nije turistička destinacija s razglednica, nego – slično načinu na koji je Hana Jušić u filmu Ne gledaj mi u pijat pristupila Šibeniku – pozornica egzistencijalne drame koja zadanom scenografijom odnosno arhitekturom dodatno opisuje intimna stanja protagonistice. Tereza37 inteligentno je koncipirano, pronicavo i atmosferično djelo koje nudi pogled u traumatičnu intimu nesigurne i izgubljene protagonistice. Terezina tuga i nesigurnost izbijaju gotovo iz svakog kadra, a Lana Barić tumači je kao ženu pogrbljenu pod teretom muke.